Mir i spokojan zivot
Pocinjem ozbiljno da se brinem za svoje zdravlje. Ne mogu da budem dugo medju ljudima, potreban mi je mir...meni je zapravo lepo kada sam sama toliko dana u kuci, lepo mi je zaista, tu se stvarno osecam lepo.
Uopste mi ne smeta sto nisam ni sa kim, bas naprotiv. Dovoljno mi je da jedanput ili dvaput mesecno izadjem, mozda triput sa drugaricama. Ostalo, bila bih sama.
Vidim da i Miri smeta sto ne pricam toliko koliko njene drugarice Jovana i Andrijana, mislim pricam ja ali ne znam sta sad ocekuju od mene koliko treba...ne mogu svima da ugodim.
Meni je zaista lepo samoj. Fali mi samo decko.
Mir i tisina. Bas sam prava zenica. Krhak nervni sistem...Ali zaista ne postoji nista znacajnije od mira, dusevnog mira i tisine, spokoja! Ne bih menjala svoj zivot ni za kakav buran ljubavni zivot neke devojke. Mozda zato nisam imala nikog, jer nisam ni zelela.
Kada u ''Ani Karenjinoj'' kaze Vronski ''Ne moze biti mira za nas. Moze biti samo beda ili najveca sreca.'' E pa, ne slazem se sa tim. Izbegla bih takvu ljubav.
I moj omiljeni omiljeni ruski pisac, Cehov, toliko dobro opisuje zivot. Neophodan je mir.